SSO BiH
Google-Translate-Bosnian to French Google-Translate-Bosnian to German Google-Translate-Bosnian to English Google-Translate-Bosnian to Turkish

Obavještenja

IZVJEŠTAJ O RADU SUDA I TUŽILAŠTVA – ODJEL ZA RATNI ZLOČIN

Datum objave: 04.01.2011. | Autor:


Analiza: Više od 300 godina zatvora
Piše: Erna Mačkić
 
Sud BiH
30 decembar 2010  Odjel za ratne zločine Suda BiH je u šestoj godini rada osudio 15 osoba na ukupno 156 godina zatvora, a oslobodio sedam, dok u Državnom tužilaštvu tvrde da vode istragu protiv još 1.000 osumnjičenih za ratne zločine.
U ovoj godini pravosudne institucije su se suočile s bijegom dviju osoba. Dušan Janković, koji je nepravosnažno osuđen na 27-godišnju kaznu dugotrajnog zatvora za zločin na Korićanskim stijenama, pobjegao je 21. decembra, a sredinom maja Momir Savić, pravosnažno osuđen na 17 godina zatvora zbog zločina u Višegradu.
 
Obojica su, odlukom Suda, izricanje presude čekali na slobodi uz niz mjera zabrane, što je izazvalo javne kritike rada ove institucije.

U Državnom sudu napominju da je dovođenje u pitanje njihovog rada “krajnje neprimjereno i površno” s obzirom na rezultate koje su postigli u proteklom periodu.

U 2010. godini Sud BiH je donio ukupno 23 presude za ratne zločine, među kojima je sedam još uvijek nepravomoćnih. Prema tim presudama, osuđeno je 13 osoba na ukupno 226 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Srebrenici, Vlasenici, Bosanskoj krajini, Konjicu, Sarajevu i Korićanskim stijenama (općina Travnik).

Milorad Barašin, glavni tužilac Tužilaštva BiH, ovu godinu okarakterisao je kao “najuspješniju” kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina.

“Mogu biti zadovoljan onim što je urađeno do sada. Ukupno smo podigli 113 optužnica, a samo u ovoj godini je podignuto oko 30, i mislim da je ova godina najuspješnija što se tiče Posebnog odjela za ratne zločine”, kazao je Barašin za Justice Report, te dodao da se trenutno vode istrage protiv približno 1.000 osumnjičenih osoba.

Ova godina bila je značajna i za međunarodnu saradnju u oblasti pravosuđa, pa su Ministarstvo pravde BiH i ministarstva susjednih država izmijenila sporazum o izvršenju krivičnopravnih sankcija, tako da pravosnažno osuđene osobe, ukoliko pobjegnu naprimjer, u Hrvatsku i njeni su državljani, treba u toj zemlji da izdrže kaznu koja im je izrečena, recimo, u BiH.

Sukladno tom sporazumu, Sud BiH je prihvatio presudu izrečenu Branimiru Glavašu u Republici Hrvatskoj i uputio ga na izdržavanje osmogodišnje kazne u Kazneno-popravni zavod u Zenici. Glavaš, koji je osuđen za zločine u Hrvatskoj, nakon izricanja presude pobjegao je u BiH.

Hapšenja, izručenja, priznanja

Tužilaštvo BiH je tokom 2010. godine izdalo nalog za hapšenje 11 osoba zbog osnovane sumnje da su počinile ratne zločine, a iz Španije je izručen Veselin Vlahović zvani Batko, koji se sumnjiči za zločine počinjene u sarajevskim naseljima Vrace i Grbavica.
 


Vlahović je u augustu ove godine izručen pravosudnim organima u BiH. Sud BiH mu je odredio pritvor, koji još uvijek traje. Istraga protiv Vlahovića za ratni zločin je u toku, a Tužilaštvo BiH je putem medija pozvalo svjedoke da se odazovu i dadnu iskaze jer su navodno došli do saznanja o novim zločinima.

Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića da je učestvovao u ubistvima, zlostavljanjima, pljačkanjima, silovanjima i prisilnim nestancima Bošnjaka i Hrvata s područja sarajevskih naselja Grbavica i Vraca tokom 1992. i 1993. godine.

Također, pravosudnim organima naše zemlje izručen je i Franc Kos, koji je uhapšen u Hrvatskoj, a Tužilaštvo BiH ga tereti za genocid u Srebrenici.

Uz Kosa, za genocid u Srebrenici su optuženi i Stanko Kojić, Vlastimir Golijan i Zoran Goronja, čije suđenje je počelo u decembru ove godine. Duško Tomić, Kosov branilac, nekoliko puta je izjavio da optuženi ne spori učešće u strijeljanju Srebreničana, ali ne prihvata da je počinio genocid.

Slično je izjavio i Vlastimir Golijan, koji je prilikom izjašnjenja o krivici, prvi put pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH, kazao: “Kriv sam.”

Međutim, kada je došao pred Sudsko vijeće koje je trebalo razmotriti izjavu o priznanju krivnje optuženog, Golijan je rekao da ipak ne razumije značenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.

“Ne razumijem šta je genocid. Meni je advokat pričao, ali ja ne znam šta je genocid. (...) Priznajem da sam 16. jula učestvovao u ubistvima civila u rejonu Branjevo, i žao mi je tih ljudi”, rekao je Golijan.

Tužilaštvo BiH je 2010. godine optužilo 46 osoba, od kojih se neke terete po komandnoj odgovornosti, a druge kao direktni izvršioci ratnih zločina.
 
Po komandnoj odgovornosti, pravosnažnom presudom Suda BiH na kaznu dugotrajnog zatvora od 25 godina osuđen je Novak Đukić zbog granatiranja Tuzle u maju 1995. godine.

Miloš Stupar, koji se također teretio po komandnoj odgovornosti, oslobođen je optužbi da je učestvovao u počinjenju genocida u julu 1995. godine u Srebrenici.

Prema obrazloženju presude, Stupar nije imao efektivnu kontrolu nad pripadnicima Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića jer nije bio s njima do 14. jula 1995. godine, pa ne može odgovarati za djela koja su ranije učinjena.

Prvostepenom presudom Suda BiH, izrečenom u julu 2008., Stupar je bio osuđen na 40 godina zatvora, ali je nakon ulaganja žalbi ta presuda poništena i održano je ponovno suđenje.

Tužilaštvo BiH je ove godine prvi put zatražilo da se kazni optuženi koji je odbio da svjedoči u drugoj istrazi. Đorđislav Aškraba, koji je prvostepenom presudom oslobođen optužbi za zločine u Kalinoviku, odbio je dati iskaz u drugoj istrazi. Odluku Suda BiH o ovom zahtjevu nismo mogli saznati jer u ovoj instituciji tvrde da je riječ o “povjerljivom dokumentu”.

Ono što je također obilježilo 2010. godinu jeste postizanje pet sporazuma o priznanju krivice između Tužilaštva BiH i optuženih za ratne zločine, a koje je Sud BiH prihvatio i izrekao presude. Dva postignuta sporazuma se odnose na zločine počinjene u Srebrenici.

Po prihvatanju krivice, Marko Boškić je osuđen na 10 godina zatvora zbog učešća u strijeljanju više stotina srebreničkih muškaraca, dok je Milivoje Ćirković dobio pet godina za zločin protiv čovječnosti počinjen u Srebrenici.

Razdvajanje i obustavljanje postupaka

U Sudu BiH u toku je suđenje šestorici optuženih za zločin počinjen nad Hrvatima u Trusini (općina Konjic), među kojima su Zulfikar Ališpago, bivši komandant Specijalnog odreda za posebne namjene “Zulfikar” pri Štabu Vrhovne komande Armije BiH, i Nihad Bojadžić, njegov zamjenik.

Suđenje za zločin u Trusini je 21. decembra prekinuto na nekoliko sedmica jer je vještak neuropsihijatar utvrdio da Ališpago ima ozbiljno oboljenje kičme i da trenutno zbog bolova ne može pratiti suđenje i aktivno učestvovati u njemu.

Zbog bolesti optuženog Sud BiH je obustavio postupak protiv Vinka Kondića, bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti Ključ, i pustio ga iz pritvora. U septembru je Sudsko vijeće razdvojilo njegov predmet od postupka koji se vodi protiv Boška Lukića i Marka Adamovića. 

“Krivični postupak će se, po prijedlogu Tužilaštva BiH, nastaviti kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša u mjeri da može učestvovati u postupku”, navodi se u rješenju Suda.

Ista odluka donesena je i na obnovljenom suđenju za zločin počinjen u istočnoj Hercegovini, zbog zdravstvenog stanja Milka Mučibabića, koji je prvostepenom presudom osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina i tri mjeseca.

Uz Mučibabića, sudi se i Krsti Saviću, koji je prvostepenom presudom osuđen na 20 godina zatvora zbog učešća u zločinima počinjenim u Gacku, Bileći, Nevesinju i Kalinoviku.

Apelaciono vijeće je ukinulo ovu presudu i odredilo ponovno održavanje suđenja, koje je počelo u novembru.

Početak obnovljenog suđenja pred Apelacionim vijećem čekaju sedmorica zaposlenika Kazneno-popravnog zavoda u Foči koji su nepravosnažno oslobođeni optužbi za pomaganje pri bjekstvu Radovanu Stankoviću, osuđenom za ratne zločine.

Zbog pomaganja pri bjekstvu, Sud BiH je na dvije godine zatvora osudio Ranka Stankovića, brata odbjeglog osuđenika, dok su Ranka Dragičević i Brankica Davidović priznale krivicu i osuđene su na uslovnu kaznu u trajanju od šest mjeseci.

Radovan Stanković je u aprilu 2007. osuđen na 20 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti počinjen u Foči, ali je mjesec dana nakon upućivanja na izdržavanje kazne pobjegao. Ni tri godine poslije organi gonjenja nemaju informacije gdje bi se mogao nalaziti.

Sud BiH je obaviješten da su i trojica osuđenih za ratne zločine prijevremeno pušteni sa izdržavanja kazne. Paško Ljubičić, koji je po priznanju krivnje osuđen na 10 godina zatvora zbog zločina počinjenog na području Viteza, pušten je na slobodu jer je odslužio dvije trećine kazne.

Na slobodu su pušteni i Mitar Rašević, koji je osuđen na sedam godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog u Kazneno-popravnom domu u Foči, kao i Dušan Fuštar, koji je nakon priznanja krivice osuđen na devet godina za zločin počinjen u prijedorskom logoru Keraterm.

 


 
Prvi koraci provedbe Strategije
Piše: Merima Husejnović
 
29 decembar 2010  Dvije godine od usvajanja Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina većina rokova nije ispoštovana, a sami predstavnici pravosuđa se ne mogu usaglasiti oko toga koliko je učinjeno na njenoj provedbi.
Pravosudne institucije još uvijek nisu uspostavile bazu podataka s brojem predmeta ratnih zločina i osumnjičenih osoba, što je trebalo biti završeno još početkom prošle godine, te je vrlo malo urađeno na jačanju kapaciteta u entitetskim sudovima i tužilaštvima, uspostavljanju odjela za ratne zločine te pružanju zaštite svjedocima.
Pojedini predstavnici pravosuđa smatraju da bi zbog toga moglo biti dovedeno u pitanje ispunjavanje rokova iz Strategije, koja nalaže da se za sedam godina riješe najteži slučajevi ratnih zločina, a za 15 svi ostali.
Ove probleme uvidjela je i Evropska komisija, u čijem se Izvještaju o napretku BiH u 2010. godini navodi da je provedba Strategije “minimalna i ozbiljno kasni”, te da je neophodan sveobuhvatan pristup ovom problemu.
Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina usvojena je 29. decembra 2008. godine i, prema njenim odredbama, u roku od mjesec dana trebala je biti uspostavljena baza s tačnim brojem predmeta koji se vode u svim tužilaštvima u BiH, te brojem osumnjičenih osoba.
Jusuf Halilagić, sekretar Ministarstva pravde i član Nadzornog odbora za praćenje provođenja Državne strategije, kaže da su na zadnjoj sjednici, početkom novembra, obaviješteni da je “otprilike 80 posto baze podataka gotovo”, te da se očekuje njeno kompletiranje do kraja decembra.
“Imali smo bazu podataka o broju predmeta i prijavljenih osoba, ali ona nije bila potpuna i sigurna. Tek smo kasnije, nakon dugo vremena, utvrdili da ona nije tačna. (...) Ova baza će biti savršena. Svaki predmet će biti zaveden, sve radnje koje su do tada urađene, svi svjedoci koji su saslušani i šta je još ostalo do kraja”, kaže Halilagić za Justice Report.
Prema Halilagiću, trenutno u tužilaštvima u BiH ima oko 1.400 predmeta ratnih zločina sa otprilike 9.000 prijavljenih osoba.
Za razliku od njega, Milorad Barašin, glavni državni tužilac, nije želio iznositi zbirne podatke o istragama koje vode sva tužilaštva, kazavši samo da Tužilaštvo BiH trenutno vodi istragu protiv 1.000 osoba.
 Ozbiljna kašnjenja i minimalni rezultati
Nepostojanje baze podataka veliki je problem za entitetsko pravosuđe, kako navodi Zdravko Knežević, glavni federalni tužilac, koji ističe da je neophodno znati tačan broj predmeta što će se procesuirati pred kantonalnim i okružnim sudovima i sudom Brčko Distrikta.

“To u ovom momentu još uvijek ne znamo i to je jedna od nepoznanica koja može da utiče na poštivanje rokova koji su postavljeni u Državnoj strategiji”, naglašava Knežević.
Osim nepoznavanja broja predmeta koje će morati rješavati, predstavnici pravosuđa ističu da im je jedan od najvećih problema u radu nedovoljan broj policijskog, istražiteljskog i tužilačkog kadra.
“Generalno, u većini institucija koje rade na predmetima ratnih zločina nedostaje kadrova, takođe nedostaje tehničke opreme, prostorija...”, smatra Milorad Barašin.
Državna strategija nalaže da se u roku od jedne godine od usvajanja uspostave odjeli za ratne zločine u entitetskim sudovima i tužilaštvima “u kojima postoji potreba”, dok je za šest mjeseci trebalo osigurati da svi sudovi imaju adekvatnu podršku i zaštitu svjedoka.
Prema podacima koje je prikupio BIRN Justice Report, većina entitetskih pravosudnih institucija nema ove odjele, te je veoma mali broj sudija i tužilaca koji rade na predmetima ratnih zločina. Također, predstavnici entitetskog pravosuđa ističu da se još uvijek susreću s problemima u pružanju zaštite svjedocima.
Prepreke u radu na predmetima ratnih zločina prepoznala je i Evropska komisija, u čijem se Izvještaju o napretku BiH u 2010. godini, objavljenom 9. novembra, navodi da je “malo učinjeno” na sprovođenju Državne strategije.
“Provedba Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina ozbiljno kasni te je i dalje minimalna. Suđenja za ratne zločine na sudovima u entitetima sporo napreduju. Napredak je ugrožen nedostatkom kapaciteta u uredima tužilaca, neadekvatnim objektima i nedostatkom odgovarajuće zaštite svjedoka i službi za podršku”, stoji u Izvještaju.

Polaganje računa

Zdravko Knežević smatra da je potreban visok stepen zainteresovanosti države da se osposobe entitetske pravosudne institucije, a ukoliko se to ne desi uskoro, provođenje Strategije će postati upitno.
“O ovome se jako puno priča, nažalost malo se čini na osposobljavanju tužilaštava na koja će sutra Sud BiH prenijeti nadležnost za rješavanje predmeta ratnih zločina. Sadašnji kapaciteti mogu uraditi određeni obim posla, ali svako dodatno povećanje, i u pogledu kvantiteta i u održavanju rokova postavljenih u Strategiji, postat će upitno”, smatra Knežević.
Za razliku od njega, Jusuf Halilagić vjeruje da se ovi rokovi Strategije mogu ispoštovati jer BiH trenutno ima “puni kapacitet” u sudovima i tužilaštvima i, kako tvrdi, to nije prepreka za rješavanje predmeta ratnih zločina.
“Mi smo došli praktično do kraja. Nisu sudije i tužioci nezadovoljni uvjetima rada u većini slučajeva i ne mogu se žaliti da im je mala plaća i da nemaju gdje da rade – sve imaju. Oni su sad u jednom punom kapacitetu i moraju dati svoj angažman i riješiti problem ratnih zločina. Oni više nemaju nijednu negativnu stvar da kažu zbog čega to ne treba da rade”, dodaje Halilagić.
Unatoč problemima s kojima se suočavaju, predstavnici pravosuđa tvrde da je do sada mnogo učinjeno na provedbi Strategije, ali, naglašavaju da je još mnogo toga ostalo.

“Mislim da Nadzorni odbor i sva tužilaštva i sudovi u BiH treba da ‘prebace u šestu brzinu’ kako bi postigli što bolje i efikasnije rezultate. Jer Tužilaštvo BiH treba da se bavi samo komplikovanim i složenim predmetima, a ostala tužilaštva manje složenim predmetima ratnih zločina”, smatra Barašin.
Prema istraživanju koje je proveo BIRN Justice Report, sudovi i tužilaštva u entitetima i Brčko Distriktu, kao i na državnom nivou, u proteklih nekoliko godina su završili oko 300 predmeta ratnih zločina. Također, utvrđeno je da neka tužilaštva nisu podigla nijednu optužnicu za ratne zločine iako na tim predmetima rade godinama.
Poredeći ove brojeve s rokovima koje nalaže Strategija, može se pretpostaviti da bi, ukoliko se procesuiranje nastavi ovim tempom, u narednih 13 godina pravosuđe u BiH moglo okončati manje od polovine slučajeva koji su im preostali.
Ipak, Jusuf Halilagić smatra da se sada tužilaštva u BiH samo trebaju “bolje organizovati”, i uzeti “teret odgovornosti i rizik koji taj teret nosi”.
“Oni moraju punu pažnju posvetiti najtežim predmetima, što sada ne rade, ali to nije stvar Nadzornog odbora, to je stvar pravosuđa u BiH. Da li su ovi ljudi koji to rade u stanju da rade? Logično je da bi poslije određenog perioda trebali da polože račune, a ne da čekamo pet ili sedam godina da vidimo ko je završio, ko nije. Mi ćemo vrlo ozbiljno sljedeće godine poslije izvještaja o radu vidjeti gdje je zastoj”, tvrdi Halilagić.

 

Intervju – Zdravko Knežević: Gordijev čvor koči provođenje Strategije
Razgovarala: Erna Mačkić
 
29 decembar 2010  Zdravko Knežević, glavni federalni tužilac, smatra da je moguće provesti rokove od sedam i 15 godina koji su definirani Državnom strategijom za procesuiranje ratnih zločina, ali pod određenim uslovima.
Jedan od uslova je da se zna tačan broj predmeta ratnih zločina koji će se procesuirati u kantonalnim i okružnim sudovima i sudu Brčko Distrikta, što sada nije slučaj.
Drugi uslov za glavnog federalnog tužioca, a vrlo bitan za uspješno procesuiranje predmeta ratnih zločina, jeste kadrovska i materijalna osposobljenost kantonalnih i okružnih tužilaštava i tužilaštva Brčko Distrikta.

“O ovome se jako puno priča, ali, nažalost, malo čini da se osposobe tužilaštva u BiH na koja će Sud BiH prenijeti nadležnost za rješavanje predmeta ratnih zločina”, kaže Knežević, ističući da su kantonalna tužilaštva relativno uspješno rješavala predmete ratnih zločina, ali da je veći angažman upitan ukoliko se ne riješe dva spomenuta uslova.

Tužilaštvo BiH i Sud BiH su nadležni za ocjenu osjetljivosti predmeta, odnosno donošenje odluke da li će određeni predmet ratnog zločina zadržati u svojoj nadležnosti ili će ga, ako je manje osjetljiv, proslijediti mjesno nadležnom sudu (kantonalnom, okružnom ili sudu Brčko Distrikta) ili tužilaštvima ako je istraga u pitanju.
 
“U ovom momentu, bar koliko ja znam, ne znamo koliki je broj predmeta koji će biti ustupljeni iz Ureda tužioca pri Haškom tribunalu iz ‘kategorije dva’ a koji su u fazi istrage. Što se tiče predmeta koji se sada nalaze na ocjeni u Tužilaštvu BiH i Sudu BiH, a kojih ima poprilično, ukoliko se ispune pomenuta dva uslova, te uz predan rad, moguće je ispoštovati rokove iz Strategije”, dodaje Knežević.  

Glavni federalni tužilac smatra da je potreban visok stepen zainteresiranosti države da se tužilaštva osposobe za omogućavanje efikasnog procesuiranja ratnih zločina.

“Svako kadrovsko osposobljavanje bilo u smislu imenovanja tužilaca, pomoćnog osoblja, istražitelja i slično, po pravilu zahtijeva nova budžetska sredstva. Nažalost, ušli smo u vrijeme recesije, kada su aktuelne zabrane zapošljavanja novih ljudi, i to je objektivno problem”, kaže Knežević, ističući da je to “Gordijev čvor iz kojeg ne zna kako ćemo izići”.

U vezi s pitanjem da li je za efikasno procesuiranje ratnih zločina potrebno povećati plaće tužilaca koji rade na tim predmetima, Knežević pojašnjava da dolaze u situacije da tužioci napuštaju svoju profesiju i da je teško naći stručne i kvalitetne ljude koji bi mogli uskočiti u vatru i ponijeti teret predmeta ratnih zločina koji se moraju uraditi.

“Tužilačka plaća se nije povećavala od 2006. godine. Kantonalni tužioci, a ista situacija je i sa okružnim, imaju manju platu nego sudije okružnih i kantonalnih sudova. Također, tužioci nemaju pravo na dodatke kada je u pitanju odvojeni život, niti bilo koju vrstu naknade koju imaju nosioci drugih javnih dužnosti u BiH. To je jedna nepravda koja destimulativno djeluje na rad tužilaca, odnosno stimulativno na njihov odlazak iz tužilaštava”, kaže Knežević.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) BiH, čiji je član glavni federalni tužilac, uočilo je ovaj problem i pripremilo izmjene i dopune Zakona o platama na svim nivoima i dostavilo ih nadležnim ministarstvima i vladama entiteta, ali Knežević kaže da će tek vidjeti kakav će “eho dobiti od izvršnih vlasti”.

Osnovna plata kantonalnog, odnosno okružnog tužioca iznosi 2.400 maraka.

“Posebno su delikatne naknade za odvojeni život, jer VSTV bez tih naknada otežano ostvaruje princip nacionalne zastupljenosti, te se ne mogu stimulisati kandidati odgovarajuće nacionalne pripadnosti da idu raditi van mjesta stalnog prebivališta. Ukoliko se ne bi popunjavale upražnjene pozicije koje pripadaju konstitutivnim narodima, odnosno ostalima, ozbiljno bi bila ugrožena efikasnost rada sudova i tužilaštava”, kaže Knežević, dodajući da zbog ovakve situacije u dogledno vrijeme može doći do “etnički čistih sudova ili tužilaštava”.

Kada su u pitanju ratni zločini, glavni federalni tužilac ističe da postoji i problem neravnomjerne raspoređenosti predmeta od tužilaštva do tužilaštva, pojašnjavajući da to zavisi od mjesta izvršenja djela.

“Najveća koncentracija predmeta je u ovih šest većih tužilaštava, čija su sjedišta u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Banjoj Luci i Bijeljini. Zbog toga će i ove mjere na stvaranju uslova trebati poduzimati kod onih tužilaštava gdje je evidentan veliki broj predmeta”, kaže Knežević. 

Predstavnici ovih većih tužilaštava u Republici Srpskoj i Federaciji žale se da Tužilaštvo BiH dugo zadržava predmete tokom ocjene osjetljivosti, ili čak da uzima dio predmeta, a dio vraća mjesno nadležnom tužilaštvu. Knežević kaže da je upoznat s tim, kao i s naporima Tužilaštva BiH da ubrza postupak ocjene predmeta i učini ga efikasnijim, kao i naporima usmjerenim ka poštivanju zakonskih odredaba o vođenju jedinstvenih postupaka protiv osumnjičenih osoba.

Poštivanje zakonskih odredbi o vođenju jedinstvenog postupka, kaže Knežević, potrebno je i zbog toga da se svjedoci ne bi ponovno morali pojavljivati pred sudovima i pričati o tim tragičnim traumama koje su preživjeli.

Komentirajući suradnju s Tužilaštvom BiH, glavni federalni tužilac kaže da postoji, ali bi trebala biti daleko češća i sadržajnija jer je to od obostrane koristi, a posebno kada je izvjesno da će kantonalna tužilaštva nastaviti procesuiranje ratnih zločina.

Što se tiče suradnje s Haškim tribunalom, Knežević kaže da ona ne postoji, odnosno da sve ide preko Tužilaštva BiH, što je i razumljivo, jer bi u protivnom Ured tužioca i Haški tribunal bili sa deset adresa zatrpani apelima za dostavu informacija ili dijelom zapisnika koji bi upotrebljavali u nekom predmetu ratnog zločina.

“Moramo razmišljati da se otvore neki novi pravci komunikacija, naročito kada je u pitanju elektronski pristup bazama podataka bilo u Uredu tužioca ili u Sudu, jer će to biti korisno i efikasno, a i način je da se dođe do dokaza”, dodaje Knežević.
 
Budući da Federalno tužilaštvo zastupa žalbe kantonalnih tužilaštava pred Vrhovnim sudom Federacije, Knežević se ne bi složio sa onima koji kažu da se žalbe prečesto odbijaju, s obzirom da se od ukupnog broja riješenih žalbi 50 posto uvažava.

Treba imati u vidu da Federalno tužilaštvo nema zakonske mogućnosti da mijenja sadržaj žalbi, ali može odustati od očito neosnovane žalbe kantonalnog tužioca, što se u praksi rijetko događa.

Ono što je u proteklom periodu opterećivalo kantonalna tužilaštva bile su ekshumacije posmrtnih ostataka i s njima povezane istražne radnje na područjima za koja kantonalna tužilaštva nisu bila mjesno nadležna. Knežević kaže da je takva praksa izmijenjena i ekshumacije se provode uz striktno poštivanje Zakona o krivičnom postupku u dijelu gdje je propisana mjesna nadležnost.

Knežević podsjeća da je Milorad Barašin, glavni tužilac Tužilaštva BiH, kazao da će od januara 2011. godine ekshumacije preuzeti Tužilaštvo BiH. To je, smatra glavni federalni tužilac, u skladu sa zakonom i praktično najefikasnije jer će provoditi radnje, utvrđivati i prikupljati dokaze koje će kasnije koristiti u vrlo osjetljivim predmetima. 

“Nadam se da će se to realizovati, ali u svakom slučaju kantonalna tužilaštva ostaju da sa svoje strane pomognu u svakom smislu u kojem mogu jer je to važan dio postupka i potrebno je da se provede što je moguće efikasnije”, zaključuje Knežević. 

Zdravko Knežević je za glavnog federalnog tužioca imenovan 2003., a dugogodišnju karijeru u pravosuđu započeo je prije više od 30 godina. Bio je član Predsjedništva Udruženja tužilaca Federacije, te predsjednik Upravnog odbora Centra za edukaciju sudija i tužilaca u Federaciji BiH.


Istočno Sarajevo: Godinama se čekaju sudski epilozi
Piše: Merima Husejnović
 
28 decembar 2010  Iako je nadležno za područje na kojem je tokom rata stradalo oko 9.000 ljudi, pravosuđe u Istočnom Sarajevu je za sedam godina rada procesuiralo samo jednu osobu za ratne zločine.
U Okružnom sudu i tužilaštvu Istočno Sarajevo ističu da se ne susreću s posebnim problemima pri procesuiranju ratnih zločina, te da je ovakvo stanje proizašlo iz “tužilačkih odluka” i predstavlja “rad i rezultat rada na određenom predmetu”.
S druge strane, žrtve proteklog rata gube povjerenje u ove institucije i zalažu se da Državno tužilaštvo preuzme procesuiranje ratnih zločina koje je u nadležnosti entitetskog pravosuđa.

U nadležnosti pravosudnih institucija u Istočnom Sarajevu je 14 općina, među kojima su Višegrad, Rogatica i Vlasenica, a gdje je, prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), ubijeno i nestalo oko 9.000 ljudi.
 Iako na predmetima ratnih zločina rade od 2003. godine, Okružno tužilaštvo je podiglo jednu optužnicu za ratne zločine – protiv Jusupa Ahmetovića, bivšeg pripadnika “vojnih formacija Republike BiH”, kojom ga je teretilo da je 1992. godine počinio zločin protiv civilnog stanovništva srpske nacionalnosti na području općine Milići.Pravosnažnom presudom iz decembra 2009. godine, Ahmetović je oslobođen svih optužbi.
 Rajko Čolović, glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu, kao odgovor na pitanje zašto su imali samo jednu optužnicu, kaže da “optužnica ne može biti ni više ni manje od onog rezultata do kojeg se dođe istragom”.
“Svakako bi se i ovo tužilaštvo odlučilo na optuživanje u predmetima u kojima se ispune uslovi, odnosno istragom dođe do osnovane sumnje za postojanje krivičnog djela i odgovornosti osumnjičenih. Ukoliko nije došlo do tih rezultata, tada se istraga obustavlja. I jedno i drugo su tužilačke odluke i predstavljaju rad i rezultat rada na predmetu”, navodi Čolović u pisanom odgovoru, odbijajući višestruke zahtjeve novinara BIRN –  Justice Reporta za razgovorom.
Okružnom tužilaštvu Istočno Sarajevo ustupljen je jedan predmet iz Suda BiH. Radi se o Zariju Ostojiću, protiv kojeg se trenutno vodi postupak, a u toku je izvođenje dokaza Odbrane.
Prvobitno je optužnicu protiv Ostojića podiglo Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, ali je Državni sud ovaj predmet ocijenio manje osjetljivim i prebacio ga na daljnje procesuiranje mjesno nadležnom tužilaštvu.
Ostojić je optužen da je, kao pripadnik “rezervnog sastava policije – specijalne jedinice Stanice javne bezbjednosti Vlasenica, odnosno vojske Srpske Republike BiH”, učestvovao u maltretiranju zatvorenika u logoru Sušica u Vlasenici.
Prema Državnoj strategiji za procesuiranje ratnih zločina, koja je usvojena prije dvije godine, Sud BiH donosi odluku o osjetljivosti predmeta i odlučuje da li će ga zadržati u svojoj nadležnosti ili proslijediti mjesno nadležnom sudu.

Izgubljeno povjerenje

Za neke od općina koje spadaju u nadležnost Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu, a među kojima su Višegrad, Rogatica i Vlasenica, Haški tribunal i Sud BiH su utvrdili da su tokom rata na njihovoj teritoriji počinjeni neki od najsvirepijih zločina.
Žrtve sa ovih područja polako gube nadu da će oni koji su odgovorni za njihove patnje biti dovedeni pred lice pravde.
“U Istočnom Sarajevu do danas nisu ništa uradili na procesuiranju ratnih zločina, iako su im mnogi nadohvat ruke. Znamo gdje žive, čak odemo i slikamo i dokažemo da se oni tu nalaze, međutim stvar je do Tužilaštva”, kaže Bakira Hasečić iz Višegrada, dodajući da je preko svog udruženja “Žena – žrtva rata” nekoliko puta pokušavala stupiti u kontakt sa Okružnim tužilaštvom u Istočnom Sarajevu, ali bezuspješno.
 Haški tribunal je utvrdio da je u Višegradu 1992. godine pokrenuta “sistematska zločinačka kampanja” koja je uključivala ubistva, silovanja i maltretiranja nesrpskog stanovništva, koja je kulminirala “u jednu od najraširenijih i najokrutnijih kampanja etničkog čišćenja”, gdje su ubijene stotine muškaraca, žena i djece.
 “Imam spisak policajaca od 1992. do 1996. godine. Petorica su u zatvoru, a još ih preko 15 radi. Sve se može nabaviti kad se hoće. Ali nemam više snage da kao papagaj ponavljam. To je katastrofa. Žrtve se bore da se predmeti vrate na Sud BiH. Šta je trebalo, da ubiju čitav narod u jednom gradu da bi se sudilo na Sudu BiH?!”, kaže Hasečić.
 Prema njenim riječima, potrebno je da zločine počinjene u Višegradu procesuira državno pravosuđe te da se izbjegnu “entitetska suđenja”.
“Šta god progovorimo, vršimo pritisak. Ne vršimo pritisak, mi samo govorimo o dokazima i činjenicama. A njihovo je samo da rade svoj posao. Međutim, oni ne rade ništa”, dodaje Hasečić.
I predstavnici drugih udruženja žrtava nisu proteklih godina uspjeli uspostaviti saradnju sa Okružnim tužilaštvom u Istočnom Sarajevu, te zbog toga nemaju povjerenja u njegov rad.
Dževad Bektašević, predsjednik Udruženja “Porodice žrtava rata Vlasenica 1992-95”, tvrdi da Okružno tužilaštvo “ništa ne radi”, te da nema informaciju o tome da su ikada vodili bilo kakvu istragu za zločine na području Vlasenice. On također ističe da nije znao da se pred Okružnim sudom vodi proces protiv Zarija Ostojića.
 
“Tu optužnicu je podiglo Kantonalno tužilaštvo u Tuzli. Radi se o osobi koja je premlatila jednog zatočenika. Sigurno da treba i to procesuirati, ali da se radi jedan takav slučaj u odnosu na hiljade ubijenih, zaista je neprimjereno. Takav odnos dovoljno govori šta možemo očekivati. Zaista ne mogu da ubijedim sebe da očekujem neku bitnu promjenu. To je ponižavajuće, katastrofalno, nemam riječi koju bih upotrijebio...”, kaže Bektašević.
Udruženje koje Bektašević zastupa nije nikada podizalo prijavu za zločine u Vlasenici jer, kako kaže, zločini koji su počinjeni “nisu za privatnu tužbu”, već bi istrage trebale biti pokrenute “po službenoj dužnosti”.
 “Ako je postojao Krizni štab, on je morao znati za logor Sušica, jer je tu bio čitav sistem – od privođenja, do obezbjeđenja, maltretiranja... jer taj logor je egzistirao tri mjeseca. Mislim da je to trebalo biti pokrenuto po službenoj dužnosti, a ne po prijavi”, smatra Bektašević.
Prema presudama Haškog tribunala, u aprilu 1992. godine Vlasenicu su preuzele “srpske snage”, koje su početkom juna osnovale logor Sušica. Do oktobra te godine kroz ovaj logor je prošlo oko 8.000 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti, koji su boravili u “očajnim životnim uslovima”.

Rad bez “izdvojenih” problema

U pravosudnim institucijama u Istočnom Sarajevu ističu da se pri procesuiranju ratnih zločina nisu susretali s nekim problemima, te da mogu pružiti zaštitu svjedocima ukoliko je to potrebno.
“Do sada se ovaj sud nije suočio s bilo kakvim problemima u procesuiranju predmeta ratnih zločina. Smatramo da će donesena Strategija popraviti, poboljšati i ubrzati rješavanje predmeta ratnih zločina po pitanju stvarne i mjesne nadležnosti sudova”, kaže Senaid Ibrahimefendić, predsjednik Okružnog suda u Istočnom Sarajevu.
Glavni okružni tužilac Čolović pojašnjava da nemaju problema sa dovođenjem optuženih pred sud, a ni materijalni troškovi za pribavljanje dokaza ne utiču na rad. Kada je u pitanju zaštita svjedoka, Čolović kaže da je mogu obezbijediti ukoliko bude potrebno.
Ipak, žrtve se i dalje pitaju kako, unatoč tome, još uvijek na optuženičkoj klupi nisu vidjeli one koji su im tokom rata nanijeli najveće zlo.
“Vjerujem u pravdu, a isto tako vjerujem da ona nikad u potpunosti nije dostižna. Vjerujem da bi oni trebali, ako ništa, opravdati te plate koje primaju i očekivanja ljudi koji čekaju da ta pravda pokuca na njihova vrata i da kroz sudske epiloge bude potvrđeno ono što im je učinjeno. Taj epilog i izrečena pravična kazna bi bili jedan vid satisfakcije i reparacije za žrtve”, kaže Dževad Bektašević.
 
Lokalno pravosuđe: Potraga za pravdom i istinom
Piše: Dženita Džubur
 
Ljutocka dolina
27 decembar 2010  Posljednjih 18 godina mještani Ljutočke doline (općina Bihać) neumorno tragaju za istinom o zločinima počinjenim na tom području, te se nadaju da će pravosudni organi uskoro procesuirati odgovorne za smrt njihovih najmilijih.
“Ubijen mi je suprug, djever i mnogi prijatelji. Prošlo je 18 godina, a ja i moja djeca još nemamo smiraj. Moja djeca još uvijek nemaju mezar svog oca. Strašno je to što se desilo, tolika ubistva, nestanci... Sramotno je da nakon toliko godina niko nije odgovarao za te zločine”, kaže Emina Mašinović iz Kulen-Vakufa.
 
Mašinović je, kako kaže, 10. juna 1992. godine s drugim mještanima bihaćkih naselja Kulen-Vakuf, Orašac, Ćukovi i Klisa napustila svoj dom. Prema kazivanjima žrtava, tokom zbjega je “oko 30 osoba” izgubilo život, dok je na mostu u Štrbačkom buku, nedaleko od sela Orašac, iz kolone izdvojeno više od 200 muškaraca, koji su potom zatočeni na različitim lokacijama.

Na tom mostu je izdvojen i suprug Emine Mašinović, koji je posljednji put viđen u logoru Prekaja (općina Drvar), i za čijim posmrtnim ostacima ona još uvijek traga.

U zatočeništvu je nakon hapšenja na Štrbačkom buku ubijen i Dedo Zulić, brat Merime Nihanović. Njegove posmrtne ostatke ona je, kako kaže, pronašla u masovnoj grobnici “Bezdan” i danas ističe da joj je najviše bolna činjenica da za njegovu smrt još uvijek niko nije odgovarao.

“Tražimo samo utvrđivanje istine i kažnjavanje počinilaca tih zločina”, kaže Nihanović.

Porodice žrtava, bivši logoraši i mještani Ljutočke doline svake godine u junu obilježavaju godišnjicu stradanja civila s tog područja, a u nekoliko navrata su protestovali pred zgradom Tužilaštva Unsko-sanskog kantona (USK) zbog neprocesuiranja odgovornih.

Hilmo Kozlica, bivši logoraš, kaže da su žrtve razočarane u rad pravosuđa, ali da će i dalje insistirati na zadovoljenju pravde.

“Totalno smo razočarani, mi smo poniženi narod u Ljutočkoj dolini. Nemamo pravdu, a dok ona ne bude zadovoljena, nećemo stati na insistiranju traženja i procesuiranja odgovornih”, kaže Kozlica, koji je pet mjeseci bio zatočen u različitim objektima, gdje je bio fizički i psihički maltretiran.

U Kantonalnom tužilaštvu USK-a ističu da do sada nisu podigli niti jednu optužnicu za zločine počinjene u Ljutočkoj dolini, dok u Tužilaštvu BiH kažu da postoji nekoliko predmeta u kojima je osumnjičeno više osoba. 

“To su predmeti u kojima najčešće postoji naredba o sprovođenju istrage protiv konkretnih osumnjičenih osoba, potom imamo određeni broj predmeta u kojima je dostavljena informacija ili izvještaj o nekom događaju, ali mi tek trebamo utvrditi postoje li elementi ratnog zločina. U Tužilaštvu vodimo istrage i za događaje u kojima nismo još utvrdili počinitelje zločina”, kaže Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva BiH.
 
On dalje pojašnjava da je do sada evidentirano “više desetina osumnjičenih i više stotina oštećenih i žrtava”.
Porodice žrtava se nadaju da će uskoro biti podignuta prva optužnica za zločine u Ljutočkoj dolini, ali ipak strahuju da pravdu možda neće dočekati.

“Strašno smo razočarani i bojim se da, tempom kojim to ide, moja djeca neće imati priliku nikada otići na mezar svog oca”, zaključuje Mašinović.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), na području općine Bihać tokom posljednjeg rata ubijeno je ili nestalo 1.547 osoba.

Mještani Ljutočke doline danas tragaju za posmrtnim ostacima još 40 osoba, među kojima je 21 civil ubijen, kako kažu, u septembru 1992. godine, nakon čega su njihova tijela spaljena.

Posmrtni ostaci ubijenih do sada su pronađeni u masovnim grobnicama Tihotina, Bezdan, Duliba, Bisovački most i Golubnjača.


    Preporuci      Stampati
|



 
 
Posljednje objavljeno









 

 

 

 
SSO BiH
Copyright © 2010. "ŽENA-ŽRTVA RATA"
 
The Association "Women Victims of War" Sarajevo
Sarajevo - Ilidža (Otes) Ul. Trg oteškog bataljona br. 64
Kancelarija: Tel/Fax:033 628 121
Predsjednica udruženja:
Fax: 033 693 261
Mobitel 061 272 000
E-mail: udruzenjezenazrtva_rata@bih.net.ba
ZIRO RAČUN: 1602000022048317 MB (N) 4200829760006
DONATORSKI DEVIZNI RAČUN: 5337-00-220483
VAKUFSKA BANKA D.D. SARAJEVO
 
UTIC
Design by mcd tim  
*Web stranica je optimizirana za preglednik Mozilla Firefox